kako se pomiriti i krenuti dalje?

Koliko puta je Život pred vas postavio Zid? Toliki Zid da ste osetili kako se sva nemoć ovog sveta sručila na vas? Umete li tada da ostanete zaista pribrani i funkcionalni?

Kako se prihvata da vam dete ima oštećen sluh? Kako se prihvata da vam brak nije ono što ste želeli da bude? Kako se prihvataju gubici?

Pred mene je Život, pre četiri godine, postavio Zid na kome je pisalo: BANKROT. Taj je natpis značio: sve što si živela, sve što si planirala, u sve u šta si se ulagala, sve... sve prestaje da postoji. 

Danas zovem taj period: samo moje bombardovanje. Sećam se da me su me ove misli održavale: Rat, bombe, potpuno uništenje... da, tako se osećaš, ali istina je da svet oko tebe funkcioniše, pogledaj, ljudi se smeju, bezbrižni su, pune su ulice kola, život nije stao... i ne padaju prave bombe. Neki izlaz je i kada su zapravo padale postojao, znaš to. Postoji i sada sigurno. Jasno ti je da sada ne padaju prave bombe na tvoju decu. Ovo je samo tvoj rat, koračaj: korak po korak, misao po misao, korak po korak... 

Evo me, subotnje jutro, četiri godine posle, rominja kiša po krovnom prozoru, tumaram lenjo po svom virtuelnom izletištu -  fejsu. Naišla sam na potresan film o ženi koja je izgubila vid, uz koji sam lepo umila dušu - isplakala se, pa ga podelila sa prijateljima... idemo dalje... gaseći svako pitanje tipa: šta ti je, šta prizivaš? Poništi odmah te ružne misli...

Nastavljam lunjanje i naiđem na članak o tome postoji li potreba za fizičkim kažnjavanjem dece. To je baš popularna tema ovi dana. Ovaj je napisala Jasmina Dotlić, neobično hrabra žena, autorka knjige Osvajanje tišine, pred koju je pao Zid na kom je pisalo: Tvoje dete ne čuje! Njena iskustva i to kako se sa njima nosila možete pronaći na istoimenom blogu. Poučno, dirljivo, zaista ljudski.

Potpuno sam ubeđena da postoji nešto što nas vodi kroz život. Neki viši plan, nešto što ne razumemo zaista. Mislim da možemo samo da budemo uporni u učenju kako da ga osluškujemo i da pokušavamo da dopustimo da nas vodi. 

Ne znam jesam li u pravu, ali čini mi se da sam ovog jutra navedena da vam ispričam deo svoje priče o Zidovima koji nam se ispreče na putu.


Kad Život pred nas postavi Zid, najčeće odmah želimo da pobegnemo, da ne vidimo, da zažmurimo i pravimo se da će da nestane. 

Iz te, duboko ljudske potrebe, Zid pred vama razveje prijatelje očas. Ljudi oko nas se prosto uplaše i pobegnu. Život ih proseje, ostanu samo oni kojima je stvarno stalo. Najhrabriji i najodaniji. Divno je imati ih. Kad sve prođe, a uvek prođe, shvatimo da je prosejavanje bilo veoma blagotvorno za naš život. Ostanu oko nas Ljudi sa povelikim LJ, istinski prijatelji. 

Shvatimo ubrzo da ni oni nisu od velike pomoći, jer naš Zid je samo naša bitka. Počesto to smetnemo sa uma. Poželimo da neko drugi reši naš problem. Eh, ne može. Svakako smo problem, kažu mudriji od nas, sami i prizvali, naš je da ga rešavamo. Prijatelji nisu tu da nam reše probleme, tu su da nas podrže dok ih rešavamo sami.

Sada, posle četiri godine, srećem ljude koji su me tada poznavali, koji su radili sa mnom, za mog bivšeg muža i mene, u našim, sad već poodavno bankrotiranim pričama. Kažu mi: Svi smo se pitali na čemu si bila tada? Svi smo se raspadali, ličilo je da si tako jaka.

Poneki poveruju, poneki ne, ali odgovor je samo jedan: Bila sam na cvetnim esencijama. 

Imala sam i prijateljicu, terapeuta koja me je savetovala i bila od ogromne pomoći. Govorila mi je stvari poput: Dok se spuštaš niz tobogan, užasno je, strašno je teško, ali kad budeš dotakla dno, osetićeš se bezbedna i imaćeš moć da kreneš dalje.

Imala sam poverenja u nju, ali su moje misli bile, poput: aha... kako da ne, čitala sam o tome, samo kako se to primenjuje na ovaj sada moj horor? Kako da preživim ovaj dan, ovaj mesec?

To što mi je govorila postajalo je jasno kasnije. Skoro svakog dana se setim koliko jeste bila u pravu i koliko mi znače njeni saveti... ali tada, u tom mom bombardovanju, sada znam za sigurno, pomogle su cvetne esencije. 

Imala sam flašicu sa kapima u džepu, sve vreme, pila sam ih uporno i to me sačuvalo. 

Bila je to flašica sa Rescue remedy. To je Bahov preparat, mix cvetnih esencija za krizne situacije. Posezala sam za njom, čini mi se na 15 minuta sve vreme tih nekoliko meseci... ne, ne bukvalno, ali baš jako često. 

Uzimala bih ove kapi svaki put kad bih osetila uznemirenje, propadanje, nemoć, obamrlost, letargiju... koje god od osećanja koja su me nosila u tugu, užase, besove... i odnosila iz sad i ovde.

A moje sad i ovde je bilo sledeće: bila sam još uvek u luksuznom prostoru (za čiju stanarinu nismo imali više para), punom nekog nameštaja sa kojim nismo znali kuda bismo, sa sve manje ljudi u njemu i sa sve više problema... zaista, nisu padale prave bombe, ali moj svet, koji sam gradila dvadeset godina raspao se za tri meseca. To je bila moja realnost, iz koje bi - na mahove se činilo - dobro bilo pobeći, zatvoriti oči i pretvarati se da se sve to ipak ne dešava.

Preživela sam, prošlo je četiri godine, svašta se desilo još, poput reda domina, jedno rasulo je uzrokovalo drugo, i istina je, nije stabilnost još uvek postignuta. Makar ne ona koju sam nekada zamišljala. Pitam se još uvek je li i moguće postići istinsku stabilnost u ovom svetu. Čini se da neki ljudi ipak umeju, a ja još uvek učim. 

Ali unutrašnji mir jeste moguće postići, to sam naučila, tu su mi cvetne esencije pomogle. I neobično važno je postići ga. Jer, samo kada niste uznemireni, samo tada imate moć da vidite pravi izlaz iz situacije.

Život je pobedio, kotrlja se, ide nekuda. Postojano. Svaki dan donese nešto novo, lepo, manje lepo, veselo, tužno, životno... i ja hodam. Spustila sam se niz taj tobogan, znam da sam preživela, znam da sam živa. I radosna zbog toga.

Cvetne esencije su postale i deo moje profesije. Moje iskustvo sa njima razvejava svaku sumnju koju deo mene, moja kruta, racionalna strana ličnosti, profesor fizike iz mene, plasira. Životno iskustvo je jače od racionalnih upitanosti, na koje sve češće imam i jasne naučno - racionalne odgovore.

Cvetne esencije su delovale tada, u najvećoj krizi i pomogle mi, mnogo puta i posle toga. A sada umem sa njima da pomognem i drugima, i to je zaista divno.




Svi živimo u neobično stresna vremena. Već nekoliko decenija ekonomske krize koja nas protresa, ratova, izbegličkih priča, propadanja, uništavanja, pljački, obezvređivanja... to je teško podneti. Junačimo se da možemo, da smo jaki, imamo ideju da ćemo se držanjem svojih stavova izboriti. Imamo ideja raznih, nekih baš loših, poput toga da nekontrolisano koristimo antidepresive. Sve više vidimo da ljudi oko nas izbegavaju u alkohol, prejedanja, droge...

Cvetne esencije mogu da pomognu, da sagledamo kako se živi bez onoga što smo (u)mislili da moramo imati, kako se nosi sa situacijama koje nismo mogli ni da zamislimo da se događaju, a koje su nas stigle. Pomažu nam da prihvatimo da život nije onakav kakvim smo ga zamislili. A prihvatanje je prvi korak u rešavanju problema.


Cvetne esencije pojačavaju toleranciju, mogu da vam dodaju snagu i hrabrost, mogu da doprinesu tome da se na nekom mestu okrenete i vidite nešto što do tada niste videli, da sagledate život iz drugog ugla. Razlepljuju sadašnju od starih trauma na koje nalapimo problem. To je jako važno, jer tek kad sadašnji problem odvojimo od starih strahova, možemo ugledati rešenje. One umnogome pomažu da zadržimo mir i psihičku stabilnost u teškim situacijama, i da ostanemo pribrani da pronađemo izlaz.







Jeste li i vi pred nekim zidom oko koga ne vidite izlaz, a preko koga liči da nije moguće preći? 


Možda su merdevine od cvetnih esencija rešenje?










4 коментара:

Josip FLEIS је рекао...

To je pravi primer povezanosti Čovekovog unutrašnjeg sveta i sveta koji ga okružuje. Čovek, u krizi, mora da nađe unutrašnju snagu da bi mogao da se pokrene. Ali, to je nemoguće, dok u svojoj okolini ne nađe podsticaj ... Tek u harmoniji sa svojom okolinom, Čovek opet može da se pokrene i da načini čuda ... Mehanizam i nije bitan, ako funkcioniše ... Bitno je da je pomoglo da Te pokrene. I, ako i druge može da pokrene!

tara је рекао...

Veoma mi se dopada vaš blog. Dopada mi se način na koji pišete i sagledavate stvari. Dopadaju mi se recepti jer i sama volim da kuvam. Ali ne mogu da se složim sa vama da je naš rat i naš Zid samo naša bitka. Nije! Verujem da vaše svetne esencije pomažu, ali unutrašnji mir je moguće postići samo uz Božju pomoć, plus neke druge stvari u zavisnosti od čoveka do čoveka u vezi sa onim što isti smatra korisnim. Slažem se sa vama da postoji nešto što nas vodi kroz život. To je Bog i On ima plan. Plan je jednostavan i svako ga može razumeti.
Za divljenje je to što niste nastavili da zurite u zatvorena vrata nego ste se okrenuli otvorenima. Želim vam sreću u vašem poslu sa cvetnim esenicijama, kao i u spoznavvanju toga da je naš nebeski Otac „in charge”.
Veliki pozdrav

tara је рекао...

Veoma mi se dopada vaš blog. Dopada mi se način na koji pišete i sagledavate stvari. Dopadaju mi se recepti jer i sama volim da kuvam. Ali ne mogu da se složim sa vama da je naš rat i naš Zid samo naša bitka. Nije! Verujem da vaše svetne esencije pomažu, ali unutrašnji mir je moguće postići samo uz Božju pomoć, plus neke druge stvari u zavisnosti od čoveka do čoveka u vezi sa onim što isti smatra korisnim. Slažem se sa vama da postoji nešto što nas vodi kroz život. To je Bog i On ima plan. Plan je jednostavan i svako ga može razumeti.
Za divljenje je to što niste nastavili da zurite u zatvorena vrata nego ste se okrenuli otvorenima. Želim vam sreću u vašem poslu sa cvetnim esenicijama, kao i u spoznavvanju toga da je naš nebeski Otac „in charge”.
Veliki pozdrav

katin špajz је рекао...

Hvala puno na pohvalama. O... i ja jako verujem da postoji viša sila koja nas vodi. Mi joj možemo pomoći ili odmagati, ali nas ona postojano usmerava kuda misli da je za nas bolje. Najčešće taj plan ne razumevamo odmah, ponekad i dugo... Da, cvetne esencije mogu mnogo da pomognu da razumemo kuda nam je ići, šta je naša svrha. I divan je osećaj kad spoznamo makar neki deo plana, kad se vratimo na put, to je zaista divan osećaj.