koga više voliš, sebe levu ili sebe desnu?



Podigla je noge na kauč i sela u turski sed. Prekrasna devojka koja je došla da pričamo o problemima u školi.
Rekla mi je uz zgrčeni osmeh: mama me često pita koga više volim, nju ili tatu.

UH!

Evo me ponovo na istom mestu. Samo je preko puta mene nova nežna duša koja se muči. Steglo mi se srce, iako sam već podosta puta prošla ovakav razgovor. Opet, nikada nisam sigurna kako da ga nastavim.

Kako da joj objasnim da mama, čak i kad postavi ovo pitanje u šali, greši. I to baš jako greši. Kako da joj jasno naglasim da ne greši namerno, ne zato što je ne voli ili zato što joj nije stalo. Mama greši zato što je samo mama, obično ljudsko stvorenje koje može da pogreši. Kao svako od nas. Čak i u važnim stvarima.

Strpljivo uvek pokušavam da objasnim da mama postavlja ovo pitanje zato što je neko u njenom detinjstvu pogrešio i poslao joj pogrešnu poruku. Mama dakle, greši iz neznanja. Kao što svi uglavnom i napravimo greške - iz neznanja. Ne znamo. Prosto ne znamo šta je zaista važno.

Kako sve to da joj kažem, a da ne utičem na njenu bliskost sa majkom, koja je lepa i prija joj. I veoma je dragocena i za nju i za njenu majku. A kako još i da objasnim da veliki deo njene odsutnosti, nemanja pravca, neželje za učenjem, neučestvovanja u sopstvenom životu, potiče od ovog pitanja.


To pitanje, koje muči prekrasno stvorenje koje sedi preko puta mene, verovatno je postavljeno naivno, iz duboke potrebe da se ima oslonac, kada se nema. Često ni nemamo osećaj da nemamo oslonac, nesvesno posegnemo za ovako, naoko bezazlenim pitanjem, ne bismo li dobili malo trenutne utehe. Ne shvatamo da tako pozajmljujemo deo snage sopstvenog deteta. Nemamo uvid u to koliko takvo pozajmljivanje nije u redu, jer veoma oslabljuje dete.

Pa nama su govorili i gore stvari, pa šta, preživeli smo - reći ćete.

Ok, nismo baš uspešni, ne onoliko koliko smo želeli, ali ko jeste.
I ne, ne idemo nekim svojim najlepšim putem, ali koliko ima lošijih od nas.

Za mamu ove divne devojke slučajem znam da će svoju grešku sigurno ispraviti, malo po malo. Zapravo znam da jedva čeka, da već dugo traži rešenje da njenoj porodici bude bolje, da budu radosniji i uspešniji. Da im život postane lakši. Postojano radi na tome. Savladaće i ovo, uz zahvalnost da smo našli gde je potrebno ispolirati nešto što je još u njenom detinjstvu naopako naučeno.

Za nju, kao i sve druge roditelje, i svu drugu decu, koji traže rešanja, ispisujem ove misli.


Pitanje: koga više voliš, mene ili tatu nije naivno, koliko god se činilo ili, kroz osmeh, predstavljalo. Nije bezazleno ni kada ste u dobrim odnosima u porodici, ali je, u sve češćim slučajevima, raspada porodica, veoma opasno. Zato što na njega nije moguće odgovoriti, čak ni u šali, a da se ne pocepaš. Unutra, duboko u sebi, ako se najiskrenije zagledaš, shvatiš da pucaš... Jer, koju ruku bi izabrao, da moraš da izabereš, desnu ili levu? I koliko bi takva odluka bila bolna? Koliko neprirodna? Nepreživljiva?

Život nam je došao kroz oba roditelja. I mama i tata su naš neraskidivi deo, utkani su u svaku našu ćeliju. Nijedan nije bolji niti gori, oba su u nama. Ako ijednog odbacimo duboko u sebi, to je odluka da zakopamo deo nas, deo koji ima pravo na život, deo koji nam je neophodan za život. Odbacivanjem roditelja, odbacujemo sebe.

Oh - reći ćete - sigurno ne znaš kakvih sve ima roditelja. Možda ste i u pravu, sigurno ne znam mnoge vaše probleme. Ali životna činjenica i nepobitna istina jeste, da nije bilo oba roditelja, nas ne bi bilo. I to ne može da se promeni. A ono što ne može da se promeni, u našim je životima da bismo porasli kroz lekciju prihvatanja. Koliko god ta lekcija bila teška.


Životna energija nam dolazi iz dva izvora: kroz naše roditelje i predački niz iza njih, i direktno u našem kontaktu sa nečim višim, višom silom, od nas. Oba izvora nam u celosti trebaju da bismo radosno živeli. Ukinemo li neki od izvora, smanjujemo, umnogome našu životnu energiju. Izlažemo se riziku da se razbolimo, da nemamo uspeha, da životarimo na nekim životnim stranputicama...

Ovo nas malo ko uči. Nekada su tradicionalniji načini vaspitanja i životi u većim porodičnim zajednicama, to znanje prenosili sa kolena na koleno. Nisu se postavljala ovakva pitanje. Nije se dovodilo u pitanje osnovno prirodno pravo da volimo oba korena iz kojih potičemo jednako. Nije čak ni u šali, jer se znalo da nekim šalama nema mesta. Jer neke šale suviše zbunjuju, blokiraju prosto.

Sve veći broj dece raste bez tradicionalnih porodica. Moraće da nauči tako da živi, to nam nameće savremena civilizacija. Nepobitno je će im životni putevi biti mnogo lakši ako budu oslobođeni od stalnog preispitivanja koga više vole, levu ili desnu stranu sebe.



Cvetne esncije mogu da pomognu u prepoznavanju uzaludnosti i oslobađanju od ovakvih pitanja. Mogu da oslobode energiju koju na ovaj način zarobljavamo, i da je preusmere na našu dobrobit, u radost produktivnijeg življenja.








Je li ovo i vaše pitanje - koga više volite? 
Sebe levu ili sebe desnu?



2 коментара:

Unknown је рекао...

Naučila sam ovu lekciju na psihoterapiji. Znati nešto teoretski i osećati i učiniti promenu na životnom planu nešto sasvim, sasvim drugačije, moguće je. Moj život ne bi bio ovakav da nisam imala dobru učiteljicu-terapeutkinju koja me je vodila kroz naj mračnije predele moje duše do samog izvor i nazad na pravi put.

katin špajz је рекао...

Retki imaju dovoljno hranbrosti i upornosti da se puste promenama koje psihoterapija može da unese u naše živote, na žalost. Divno je čuti kada neko uspe, hvala što ste podelili sa nama. Mislim da se danas, bez postojanog rada na sebi, ne može živeti kvalitetan život, Prosto nismo opremljeni da iznesemo sva iskušenja koja nam život u ova vremena na ovim prostorima donosi.