oh, taj pubertet!


’Opet ne slušaš šta ti govorim!’ Ovo je rečenica koju izgovaramo svom pubertetliji toliko često, da bi je sasvim slobodno trebalo snimiti  da se ne troši glas na tolika ponavljanja. I svaki put smo sasvim u pravu, jer je zaista i istina da nas ne sluša. Ne, nije nepažljiv, bezobrazan, lenj, rasejan, nehajan. Nije neko grozno biće progutalo biće našeg, do pre par meseci, divnog deteta. To je i dalje to divno stvorenje koje volimo, samo sa drugačijim ponašanjem.  A mi se moramo pomiriti sa tim da će takva njegova ponašanja sledećih nekoliko godina biti naša svakodnevica.




Normalna slika zdravog pubertetlije uglavnom je ona u kojoj slike ima, ali tona nema. Ili, ako ima i slike i tona, ton je neprimereno pojačan. Sredine izgleda kao da nema, a uzroke toga razmotrićemo u ovom članku.
Dakle, pubertetlija je tu, ali se ne oglašava, zvali ga, ne zvali. Gde je? Tu je fizički, ali njegovo biće je u nekom samo njemu poznatom svetu. Sanjari. Ako smo ga nečim i uposlili – sigurno je rasejan. A kad i pokaže interes za stvarni svet oko sebe, to kratko traje. Uglavnom nije prisutan i nije zainteresovan. Počesto ćemo pomisliti da je umoran, jer takav utisak ostavlja. Nije zgoreg proveriti krvnu sliku, i obratiti pažnju na rane znake nekog poremećaja u ishrani, ali skoro je sasvim sigurno da će biti sve u redu. Kao što je sasvim u redu i njegovo ponašanje – primereno je životnoj fazi u kojoj se nalazi. Prosto se radi o negativnom Clematis stanju, u kome mogu biti čak izuzetno bledi i imati blaže probleme sa cirkulacijom, poput hladnih ruku i stopala.




Misli jednog pubertetlije su neumorne  - vrludaju non stop. Iz toga je jasno da im koncentracija jako brzo popušta i o čas posla gube pažnju. Mogu postati ekstremno zaboravni, toliko da vas uplaše i pomislite da  biste ga odveli na neki pregled. Radi se o tome da im je pažnja preusmerena na neki svet u njima. Maštanje o budućnosti, ili o tom, samo njima poznatom, svetu, toliko ih okupira da, za njih, realni svet u kome mi živimo, istinski prestaje da postoji. A kad se tome doda zloupotreba modernih tehnologija, najezda igrica koja im pomaže da ostanu u svetu mašte – eto problema koji nas je snašao, takoreći preko noći.
U tom stanju daleko sporije zapažaju i da su upali u neki problem u realnom svetu. Neće recimo primetiti ni kada se razboljevaju, kamoli da će uočiti na vreme da kasne sa nekom od svojih obaveza. Spavaće mnogo duže nego što im je potrebno da se istinski odmore, jer svakako nemaju osećaj da nešto propuštaju u realnom svetu, kad za njih on skoro da i ne postoji. Postavimo li im neko pitanje, iz ubeđenja da smo u komunikaciji sa njima, mogli bi biti iskreno zapanjeni. I oni, ali i mi njihovom reakcijom. Lako se može desiti da nam odbruse da smo im smrtno dosadni.
Glavni simptom negativnog Clematis stanja je nedostatak motivacije i produktivnog pokreta u životu. Stanje na prvi pogled može zaličiti na negativni Wild Rose, Hornbeam ili Olive, samo je unutrašnji uzrok drugačiji. Clematis stanje je veoma maštovito i živo, za razliku od apatičnog Wild Rose stanja. Clematis stanje je veoma opušteno, dok je Hornbeam u grču, jer je napet zbog svoje neproduktivnosti. Clematisa to što nije produktivan ne sekira ni malo. On blaženo sanjari da će sve postići. Tako će vam pubertetlija iskreno obećati da će od tri jedinice u dnevniku, za dve nedelje, koliko je ostalo do kraja polugodišta stvoriti peticu u knjižici. On iskreno misli da to može. A za razliku od Olive iscrpljenosti koja je uglavnom akutna, Clematis zna počesto da bude hronično stanje.
U ovom stanju je prirodno i da više razmišljaju o smrti, jer život oko sebe i ne vide baš najbolje, a interesantan im svakako nije. Zato decu u pubertetu prirodno privlače razni darkerski pokreti u muzici i filmu, recimo.
E sad, kad se neko iz negativnog Clematis stanja sudari sa obavezama iz stvarnog sveta, pa odjednom postane svestan koliko mu je vremena uludo proletelo, može brzo preleteti u negativno Impatiens stanje. Tu nama, kao roditeljima, postojanje problema postaje sasvim jasno. Više ne možemo da se zavaravamo. Imali smo divno dete sa kojim smo uživali na svakom koraku. Dobro, posle smo dobili rasejanog ćutologa, ali sad – sad se pitamo koja je ovo aždaja pojela našu divnu devojčicu koja je do juče strpljivo prepisivala svoje domaće zadatke, crtala nam cvetiće i pravila sa nama kolače. ’Otkud ovaj URAGAN u mojoj kući? ’– pitanje je koje zaskoči i najstrpljivijeg roditelja.
Ovo negativno Impatiens stanje nastaje usled bolnog suočenja sa predugim bivanjem u negativnom Clematisu, u kome je izgubljeno previše vremena da bi se sad moglo nadoknaditi. A stvarni život je u međuvremenu tekao i traži instant nadoknadu. Ne, ne želi pubertetlija da nadoknadi propušteno jer je shvatio da je važno to što je propustio. Samo želi da se što pre oslobodi pritiska okoline, da bi se vratio svojim maštarijama i sanjarenjima.
Tako upadne u veoma stresnu petlju u kojoj nešto u njemu stalno vrišti: ’Požuri!’. A u toj žurbi svašta se može dogoditi, i to ne baš svašta dobro. Neoprezan, grub i uvredljiv rečnik je čest. A neobuzdan jezik lako povredi nekog u okolini, pa eto očas svađe ili tuče. Posledice mogu biti ozbiljne fizičke povrede, pa je veoma uputno začetke ovakvog ponašanja sankcionisati.
Ovde je jasno zašto je prisustvo odlučnih odraslih osoba u životu pubertetlije od najvećeg značaja. Roditelji imaju moć, i za preporuku je, da odgraniče i sankcionišu bivanje u negativnom Clematis stanju, ali imaju obavezu da to urade sa negativnim Impatiens stanjem. Naravno, uzimanje Bahovih kapi je ovde veoma poželjno i dobrobitno, mislim da ne treba naglašavati. Očekivati saradnju i redovno uzimanje kapi ravno je očekivanju čuda, pa se i tu moraju postaviti jasne granice. Dakle, odgovornost je roditelja da podseća pubertetliju na njegove obaveze dok je u Clematis stanju, a da insistira na pristojnom ponašanju kad ovo stanje pređe u Impatiens – na razne vaspitne načine – uključujući i preporuku za redovno uzimanje ovih esencija.





Odraz roditeljske zrelosti je shvatanje da su ova stanja odraz zdravog prolaska kroz pubertet, u kome dete preispituje sve vrednosti i uverenja koje je do tada steklo, što nije lak proces. Roditelj se mora pomiriti sa tim da su ova stanja ponavljajuća i shvatiti da se ne sme uljuljkati u prividan mir u kući posle negativnog Impatiens cunamija, jer se dete najverovatnije samo vratilo u svet svoje mašte – dakle Clematis.
Još je opasnije ako ne primeti da se dete umirilo iz drugog razloga, u negativnom Mustard stanju, što je sasvim izgledno da će se desiti kad se suoči sa tim da nikako ne može nadoknaditi propušteno vreme u maštanju – te  tada odjednom ima osećaj da ga je stvarni život bukvalno pregazio. U ovo se stanje samo odjednom sklizne iz Impatiens stanja, kad ni grizničavi napori, napravljeni u poslednjem momentu ne dovedu do rezultata koji im okolina traži. To znači da ne mogu da naprave izgovor da se vrate u Clematis stanje – svoj izmaštani svet. Tada ih zapahne neki nedefinisani osećaj potpune izgubljenosti, kao da im je na momenat neko izvukao tlo pod nogama. Ulete u neku prazninu i ne shvataju šta im se dešava.
Ako roditelj nije pažljiv posmatrač, može pomešati negativno Clematis stanje maštarenja sa ovim stanjem propadanja u beznađe, što bi moglo biti i opasno. U Clematisu dete ima živu maštu, dok u Mustardu biva potišteno. Taj nagli napad osećaja praznine, melanholije i depresije može prouzrokovati želju da se iz njega tako naglo i izađe, pa se može desiti da se posegne za brzim i, naizgled veoma efikasnim, veštačkim načinima razveseljavanja, koja su deci, na žalost danas veoma lako dostupna. Mustard esencija u ovom stanju efikasno pomaže da se izađe iz potištenosti.





Ovo je bila priča o pubertetu, ali se ona može preslikati i na neke druge životne situacije. Ista je logika primenjiva na sve situacije kojima nam je klijent, pošto je zalutao u svet mašte, pa izgubio kontakt sa realnim svetom, skliznuo u Impatiens bes iz nestrpljenja ili čak stigao do iznenadnih napada beznađa koja su svojstvena Mustardu. 





Fotografije preuzete sa sajta http://brankorajcevic.com/ uz odobrenje autora, na kome sam beskrajno zahvalna. Hvala Branko!

Нема коментара: