očas posla od malih odustajanja do besmisla

Neki dan me posao naneo u deo grada koji do sada nisam videla. Očarana negovanim zelenilom i urbanim uređenjem naselja, hodala sam sa mislima o tome kako li je lepo predavati u školi okruženoj tolikim zelenilom, i još sa nekoliko negovanih unutrašnjih bašta. Bio je divan dan, jedan od prvih zaista toplih, posle duge zime, pa su mlade mame sa bebicama izašle u park oko te škole. Čini mi se, nije tako daleko to vreme kad sam i ja bila mlada mama. A opet, po godinama moje dece, ozbiljan sam kandidat za baku, dakle, jesu bile davno te godine. Ipak, u farmerkama i starkama, hodala sam žustro prema stanici i sledećim obavezama, kuckajući mom drugaru poruku o lepoti kojom sam okružena. Kad začuh razgovor dva starija gospodina, tu nedaleko od mene:  ’Neće to izaći na dobro, biće jako gadno’.
Naravno, reči me vratiše u postizbornu stvarnost, koju po redu u mom životu – u kojoj neki moji nisu zadovoljni što nekih ne-mojih ima više. Neki meni dragi ponovo hodaju i zvižde po ulicama, ne bi li izborili pravo na nešto što je i meni blisko. Reči tog čoveka koje su zaparale stvarnost oko mene, reklo bi se nisu neopravdane. Ipak, upitah se: ’Odakle ti snage za toliku težinu, čoveče? Stariji od mene, video si sve što i ja svih ovih ratnih godina, i strašnog i strašnijeg i prestrašnog. Video si koliko toga smo mogli da prođemo i prošli smo. Odakle ti snage za prepričavanja i predskazanja o još gadnijem, po ovom divnom osunčanom danu...’
I od onda me ne ostavlja na miru pitanje o tome gde je granica realnog sagledavanja težine situacije u kojoj smo i dodatnog, bezrazložnog prizivanja crnila. Ali i, naizgled sasvim drugačije pitanje - gde prestaje praznoglavo, pošto poto, hvatanje za pozitivne misli, koje je samo naličje prizivanja grozota, a počinje istinski zdrav optimizam?



Poznajete li makar jednog čoveka u svom okruženju koji je nepopravljivi pesimista? Nekoga za koga vam se čini da usrdno traži grozne primere, ne bi li potvrdio svoje stavove da je život ružan.  Nekada sam bila okružena takvima. Nekada, u nekim lepim vremenima, koja sada sa čežnjom pominju jugonostalgičari. Pa sam od njih poprimila naviku bivanja mnogo više pesimista nego optimista i sa takvom sam navikom ušla u period devedeseih – period velikih previranja, ratova, inflacija i nemaštine.  A pri tom, uđoh u njih još i trudna. I prođoh kroz njih kao mlada mama, prepuna pitanja i strahova i preispitivanja.


Neretko kroz te godine, uprkos mnogim lepotama oko sebe, činilo mi se da mi je čaša poluprazna i bivala sam zbog toga istinski nesrećna. Na žalost, tada Bahove cvetne esencije nisu bile sastavni deo mog života. To savršeno lako rešenje odagnavanja opterećujućih negativnih osećanja nije mi bilo poznato. Da jeste, popila bih Gentian, u svakoj prilici koja mi se činila bezizlazna, u kojoj bih se beskrajno brinula, hoće li nešto ovaj put opet ispasti kako ne treba. Jer je istina da je ponekad bivalo i dobro, i to baš dobro, ali bih se ja sećala samo lošeg.
Moj mi zdrav razum jeste uporno govorio da ne treba da verujem vestima sa TVa, da bi nekako trebalo smoći snage i duboko unutar sebe poverovati da je dobro ipak još uvek jače od lošeg na ovom svetu. Jer da nije, svet ne bi postojao, zar ne? Toliko i jeste prosta ta jednačina. Borila sam se sa nečim, što tada nisam umela da nazovem negativnim Gentian stanjem. Bila sam skeptična i sarkastična, najčešće u pokušaju da se britkim primedbama zaštitim od unutrašnjeg osećanja nemoći. Kao neki dugogodišnji bolesnik, činilo mi se da nema nade i da nikako nema smisla tražiti i skupljati te male i lepe stvari kojima sam okružena. Videla sam tamne oblake nad svakim segmentom svog života, ništa mi se nije činilo vredno truda, jer će svakako sve propasti, kao što je propao i pokušaj da budem mlad i perspektivan naučnik. Bila sam potpuno ubeđena  da sam, sa dvadeset osam godina, prestara da počnem nešto novo. Eh, da je bio neki Bahov praktičar u blizini, da me tada, davanjem Gentiana spreči da pređem u sledeću fazu, život bi bio lepši i lakši zasigurno.




Jer, kada neko u emotivnom stanju negativnog Gentiana, pije cvetnu esenciju Gentian, uspeva da shvati da sudbina donosi svakome ono što je za njega najbolje, pa bez frustracije i žaljenja uspe da se okrene od ciljeva koja ne može da ostvari i optimistički kreće da sledi znake koji mu pokazuju neke nove puteve. Uspeva da bude ona pametna osoba koja popušta i prizna da je pogrešila, ne drži se arogantno nesavladivih problema. Uspeva, neugrožen neuspehom, da otkrije gde se i koja se to lepša i bolja vrata otvaraju za njega.



A ako, kao ja, ne dobije Gentian kad je vreme za njega, prelazi u negativno Willow stanje – postaje žrtva. Oseća se da ga život ne tretira kako treba, svako malo se žali da nešto nije fer i puni se gorčinom prebacivanja odgovornosti za svoj život i sudbinu, na druge. Drugi ljudi i okolnosti počinju da budu krivi za sve. Još ako i živi u zemlji osiromašenoj ratnim pustošenjima i tranzicionim krađama, ko bi ga ubedio da nije u pravu? Sigurno ne okruženje ispunjeno istomišljenicima. Svi postaju krivi – lekari jer ne leče, učitelji jer ne uspevaju da nauče, država jer ne funkcioniše, roditelji jer nisu obezbedili, muž jer nema razumevanja, deca jer ne slušaju, TV jer nema na njemu lepih filmova, frižider jer se ne puni sam...

Večna žrtva, koja palaca jezikom bez prestanka, postaje agresivan sagovornik koga ljudi izbegavaju. Tako i prijatelji postaju krivi što nisu više puni razumevanja za jadikovke, a svako ko je vedar i nasmejan u tim okolnostima, biva istinski iskreno nazivan ignorantnom budalom koja ne sagledava ozbiljnost situacije. Emotivno negativno Willow stanje zavlada životom.
Kad se u tom momentu životni putevi ukrste sa Bahovim praktičarem, cvetna esencija Willow pomaže da se podnosi i dobro i loše koje svaki dan donese. Olakšava prihvatanje poraza, gubitaka i teškoća i pomaže uviđanje i uživanje u srećnijim aspektima svakog dana. Podstiče sticanje životne mudrosti po kojoj se stvari posmatraju kao ispravne i pravedne, već zbog toga što su se desile, bez obzira da li se nekome to sviđa ili da li to razume. Pomaže uviđanje višeg smisla i omogućava smireni prolazak kroz situacije koje mnoge čine ogorčenima. Willow osnažuje želju za srećom i odagnava osećanje prebacivanja zbog toga što nam se čini da smo nepravedno tretirani.


To ne znači nikako, da se prepuštamo svakoj situaciji koja dolazi. Willow nam pomaže da ne upadnemo u zamku razočaranosti, ogorčenosti i uvređenosti zbog onoga što nam se događa. Podstiče nas da preispitamo osećaj samoispravnosti, koji nam govori o beskrajnoj količini nepravde kojoj smo izloženi. Okreće nas da sa upitanošću uđemo u avanturu koju je život stavio pred nas, sa dubokim poverenjem da nam je dao i umešnost da kroz nju prođemo.
Ali, ako nema nikoga u blizini ko bi nam propisao kapi Willow, sva je prilika da će početne reumatične tegobe ovladati telom, koje kroz njih šalje dodatni SOS signal. Gorčina prevladava mislima, a samodestrukcija upravlja ponašanjem, pa se veoma lako pređe u dekompenzaciono negativno Wild  Rose stanje – zavlada potpuna apatija.



Ljudi u negativnom Wild Rose stanju imaju istinski osećaj da je odustajanje od svega jedini način. Oni su iskreno nesrećni, nemotivisani i bez i trunke  energije da imalo promene svoju situaciju. Veoma je neobično videti čoveka kome je svako živ bio do nedavno kriv, kako bez ikakve prmedbe prihvata svaki novonastalu okolnost. Kao list na vetru, pluta kuda ga situacija nosi, bez ikakvog interesovanja za okruženje, potpuno prepušten, kao da sutra ne postoji.
Sve postaje potpuno besmisleno, osećanje unutrašnje praznine blokira svaku akciju, apatija zavlada toliko da se lako može desiti da se sasvim izgubi apetit. Nema se snage za svakodnevne poslove, niti i za kakve i najsitnije radosti. Umor toliko ophrve, da se nema energije ni za promenu tona glasa. Ten postaje bezizražajno beo, a krvni pritisak je obično veoma nizak. Čovek se oseća kao da je iznutra potpuno mrtav. Neretko se javljaju jasne misli o samoubistvu. Ponekad ovo stanje ume da bude skriveno lažnim osmehom negativnog Agrimonija, pa ga je teško uočiti. Ili naizgled preodgovornog Oak stanja, kada osoba odrađuje svoje obaveze, bez ikakvog unutrašnjeg uživanja. Svaka od ovih osoba, vidno ili u sebi, ide kroz život bez volje, jer vlastiti život prestaje da je interesuje. Ovo je veoma opasno stanje. Od presudne je važnosti da neko iz okoline uoči ozbiljnost situacije i osobu usmeri na lečenje, jer u ovom stanju osoba više nije u stanju da jasno proceni svoju situaciju i preduze razumne mere za njeno rešavanje.


Uzimanje Wild Rose esencije pojačava entuzijazam i zainteresovanost za život. Čini da budemo angažovaniji, otvoreniji i entuzijastičniji.  Pojačava pravo na uživanje i umeće sticanja hrabrosti da se nagradimo stvarima koje volimo, daje nam unutrašnju dozvolu da tražimo i uzmemo od života ono što zaslužujemo i da konačno dopustimo sebi da budemo srećni, kakve god da su okolnosti oko nas.
Srećom, u mom su životu postojale osobe koje su mi jasno govorile na ozbiljnost situacije u kojoj sam. Tu je bio i uvek prisutni pokretač za samopromenu i iznalaženje načina, kroz odgovornost materinstva. Sa žalom se, ipak, setim propuštenih prilika u kasnim dvadesetim i suludosti ideje da je to vreme kasno za početak. Sada to znam, posle nekih velikih početaka koji su mi se desili u poznim četrdesetim, kada su mi Bahove kapi već bile svakodnevni pomagač.

Danas znam da je važno uzeti Gencijan čim me, u bilo kom segmentu života, zaposedne strah da koraknem, jer sam se nekada saplela. Znam da će Willow fenomenalno preusmeriti  resku energiju optuživanja u nešto nežno i podržavajuće za mene, kad god se uhvatim u mislima da nešto oko mene nije fer. I ne oklevam da uzmem ili preporučim Wild Rose, ukoliko detektujem apatiju u bilo kom postupku. Život neumoljivo odmiče, vreme i mesto na kom nam se svakodnevnica odvija jako često ne možemo promeniti, ali način na koji ćemo joj pristupiti možemo. U tome su nam, posebno na ovim prostorima, Gentian, Willow i Wild Rose od velike pomoći.



Fotografije preuzete sa sajta http://brankorajcevic.com/ uz odobrenje autora, na kome sam beskrajno zahvalna. Hvala Branko!

2 коментара:

OljaKa је рекао...

Kao melem na ranu mi je došao ovaj tekst!!! Hvala.

Анониман је рекао...

Divan tekst