reći, ne reći, ćutati, oćutati, ipak kazati?



Znate li one ljude koji ne umeju da kažu NE? Ili ste i sami takvi? Ili ste bili takvi?
Postoje osobe koje se neće nikada pobuniti, prosto su predobri za to. Neko im nešto obeća, nešto što može biti i čak baš važno za njih, poput povećanja plate ili unapređenja, ali ih izigra. Prosto onako sirovo izigra - bez objašnjenja pregazi reč, ili to uradi malo perfidnije, svejedno. A ovi ništa – pristaju na sve. Toga ima oko nas, zar ne? Neki put nam nije jasno otkud takvo ponašanje - zašto pristaju. Evo pogleda jednog BFRP (Bach Foundation Registered Pracitioner) na to: 

Ti su ljudi u negativnom Centaury stanju. Ne umeju da kažu: NE, čak ni na situacije koje ih jasno ugrožavaju, kamoli da prosto samo postave granice – one neophodne ograde prema spoljnom svetu – za sasvim obične stvari koje im možda samo zasmetaju.

o formulama i prevođenju, pertlama i još po nečem...




Ja sam profesor fizike. Nisam to baš tako planirala, niti sam znala da želim. Niti sam ikada mogla i sanjati koliko ću taj poziv zavoleti. Predajem u školi koja dozvoljava da mi časovi budu onoliko kreativni koliko moja kreativnost doseže. E sad, poneko od vas zna nas fizičare - nismo mi baš od najrazigranije i najraspevanije fele. Od najnamrgođenije - e o tome bi već moglo da se priča...

očas posla od malih odustajanja do besmisla

Neki dan me posao naneo u deo grada koji do sada nisam videla. Očarana negovanim zelenilom i urbanim uređenjem naselja, hodala sam sa mislima o tome kako li je lepo predavati u školi okruženoj tolikim zelenilom, i još sa nekoliko negovanih unutrašnjih bašta. Bio je divan dan, jedan od prvih zaista toplih, posle duge zime, pa su mlade mame sa bebicama izašle u park oko te škole. Čini mi se, nije tako daleko to vreme kad sam i ja bila mlada mama. A opet, po godinama moje dece, ozbiljan sam kandidat za baku, dakle, jesu bile davno te godine. Ipak, u farmerkama i starkama, hodala sam žustro prema stanici i sledećim obavezama, kuckajući mom drugaru poruku o lepoti kojom sam okružena. Kad začuh razgovor dva starija gospodina, tu nedaleko od mene:  ’Neće to izaći na dobro, biće jako gadno’.

o užurbanosti, umoru i pucanju

Poznajete li nekog ko je stalno u žurbi?  Ništa ne može natane, ali baš ništa, sve je frka, trka i stress. Možda vam je šef takav ? Ili ste, ne daj bože, u emotivnoj vezi sa takvom osobom?

Znate li o kakvim osobama pričam? Onim grozničavim, koje brzo hodaju, brzo pričaju, čak i jedu brzo. Jedino što ne rade brzo – ne umeju brzo da utonu u san, od silne nervoze kojom ispunjavaju svoj život.